Milena Rogulj već više od 40 godina potpisuje dizajnerske komade koji privlače modne znalce željne posebnih odjevnih predmeta. Članica je ULUPUH-a, žena snažne osobnosti i jedinstvenog rukopisa, koja i sa 65 godina živi i radi u Zagrebu. Njezina životna priča podsjeća na roman – puna je prekretnica, borbi, gubitaka i novih početaka. No, u svemu tome provlači se jedna konstanta: ljubav prema stvaranju i vjera da se uvijek može krenuti ispočetka. „Život zapravo počinje nakon pedeset i pete“, kaže Milena, „jer tada nestaje straha, a ostaje zahvalnost“.
Kako su izgledali vaši počeci?
Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti otišla sam posjetiti New York, sasvim slučajno. Taj grad me opčinio. Dolazila sam iz zatvorene sredine, a ondje sam odjednom doživjela otvorenost i prihvaćanje različitosti. Bio je to kulturološki šok, ali i trenutak kada mi se otvorio svemir.
Po povratku sam upisala TTF i paralelno otvorila svoj prvi butik u centru Zagreba. Moji klijenti imali su poseban ukus, što mi je omogućilo da iskažem vlastitu kreativnost. Kasnije sam butik preselila izvan centra, što se nije pokazalo kao dobra odluka. Došla sam u financijski težak period, bila sam – ni na nebu ni na zemlji.
Kako ste pronašli izlaz iz te situacije?
Imala sam oko 50 godina i osjećala sam da moram nešto promijeniti. Gotovo slučajno kupila sam balu predivnog bijelog materijala. Bio je fleksibilan, kao da me zvao. Kod kuće sam počela krojiti i istraživati – bez plana, iz čiste igre. Tako je nastala kolekcija Equilibrium. Ona mi je dala novi brend i otvorila nova vrata. Nisu svi komadi prodani, ali i danas ih imam – svjedoče o mom radu i potpisu.
Je li uspjeh došao odmah?
Isprva sam bila nesigurna, ali odlučila sam pokazati što radim. To je bio moj prvi nastup na Modnom ormaru. Angažirala sam bivše manekenke i glumice, među njima Nadu Abrus i Editu Cebalo, i sve je ispalo fantastično. Kolekcije sam izlagala pet godina zaredom, a potom i na Fashion Weeku Zagreb te u Muzeju grada Trogira, kao i na Zlatnoj igli Zagreba. Tada su počele stizati i prve medijske objave.
To je bila prekretnica?
Da, upravo tako. Tada me primijetio engleski fotograf Peer Lindgreen. Došao je u Zagreb i snimio kolekciju, a njegove fotografije obišle su svijet. Imali smo čak i zajedničku izložbu na Montmartreu. To je bio trenutak kada sam osjetila da moj rad živi i izvan Hrvatske.
Vaše kolekcije često nazivaju umjetničkima.
One jesu posebne, nisu za svakoga ni za svaku priliku. To je moj osobni izraz. Nikad nisam radila kompromise. Radila sam intuitivno, iznutra. Kad krenem stvarati, ne znam što će nastati – igram se, pustim materijal da me vodi. Tek kad osjetim da je „to to“, kolekcija je gotova.
Milena Rogulj
Dizajn by Milena Rogulj
Dizajn by Milena Rogulj
Ipak, radili ste i komercijalnije stvari?
Naravno. Za butike sam radila manje, nosive kolekcije. Ali uvijek sam ostavljala dio za sebe – umjetnički, iskreni. Čak sam znala posuđivati unikatne komade prijateljicama, samo da ne stoje kod mene.
Koliko internet i marketing oblikuju modu danas?
Internet je čudesno vrijeme, ali i opasno. Marketinške kampanje snažno nameću trendove, a mladi ljudi često žele izgledati kao svi drugi. Ta uniformnost ubija individualnost. Moda je prolazna, dok je stil osoban i trajan. I najjednostavnija kombinacija može imati karakter – važno je kako je nosite.
Živjeli ste i na Kanarima. Kako je to izgledalo?
Na Kanarima sam provela gotovo deset godina. Nisam mogla mirovati pa sam pokrenula radionice visoke mode. Gradonačelnik nam je dao stari prostor, a dolazili su i mladi i stariji, pa čak i studenti iz Las Palmasa. Radila sam i tijekom kemoterapije. Nisam znala španjolski, partner je prevodio, a ja sam kroz rad polako učila. Radili smo kolekcije, izložbe, revije… Lokalni mediji stalno su pisali o nama. To je bila jedna predivna životna epizoda.
Egzistencija je uvijek izazov u umjetnosti. Kako ste to prevladali?
To me pratilo cijeli život. I danas je egzistencija kamen spoticanja. Ali naučila sam jedno – samo ako slušate sebe i ne radite kompromise, možete ostati autentični i trajati. Ako se potpuno prilagodite tržištu, gubite sebe.
Što vam znači život nakon 55. godine?
To je vrijeme kada dolazi jasnoća. Imaš iskustvo i slobodu razviti svoj stil. Mnoge žene se tada oslobode i počnu nositi ono što im zaista odgovara. Ako vas nešto ne ispunjava – krenite dalje. Nikad nije kasno početi. Nakon 65-e, to je još ljepše vrijeme – više se ničega ne bojite. Dolazi zahvalnost i spoznaja da je život zapravo prekrasan.
Kažete da je starost privilegija. Zašto?
Zato što mnogi mladi ljudi odlaze prerano. Kad to shvatiš, znaš da je svaki dan dar. Da hodaš, da si zdrav, da se možeš smijati i družiti – to je bogatstvo. Zahvalnost oslobađa, a starost je zaista privilegija.
Imate nevjerojatnu energiju. U čemu je tajna?
U ljubavi prema životu. Optimizam je ključ. Naravno, imam i ja loše dane, ali znam da će sutra biti bolje – i bude. Dio je i genetika, i mama i tata imali su vitalnost. Ali najvažnije je gledati život pozitivno. Bez ljubavi prema životu, ništa nema smisla.
